 |
 |
Vladislav Petković Dis (1880 - 1917)
Vladislav Petković Dis se rodio u Zablaću kod Čačka 27. februara po starom, ili 10. marta 1880. godine po novom kalendaru (kao što se vidi iz faksimila protokola krštenih). Bio je deveto dete Marije i Dimitrija Petkovića, mehandžije u Zablaću, prebeglice iz Kumanova. Dimitrije Petković dao je 12 dukata ćesarskih priloga za obnovu druge zablaćke škole, koja danas nosi ime njegovog sina Vladislava.
Vladislav je od malena pobolijevao, bio je slabunjav, bled, ćutljiv i gotovo uvijek zamišljen. Rastao je sa dvanaestoro braće i sestara, od kojih je osmoro umrlo prije nego što su se zaputili u školu. Ta jeziva brojanica smrti ostaviće veliki trag i na život i delo pesnika.
KNJIGE
Vladislav Petković Dis je živio u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga života objavio je samo dve knjige poezije - zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, zbog toga što je živeo samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pjesnik slutnji još mogao das nam podari.
Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pjesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija" . Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.
Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, međutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pjesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u cjelini te da su stihovi zvečeći prazni ijeftino patetični.
|
|
