Bela raskošna lađa "Italija" sa tri palube mirno je sekla talase Tarantskog zaliva. Podigla je sidro u Galipolju i hitala prema Krfu. Pred zoru 17. maja 1917. među retkim koji su na palubama iščekivali novi dan, bio je i vitak čovjek sa naočarima, razbarušene kose i rastresenih brkova. Najveći deo puta je i inače provodio na palubi, ćutljiv i zamišljen, zagledan u pučinu pred sobom.
Tišinu praskozorja, koju nije narušavalo ni ujednačeno brujanje motora, iznenada je presekao jauk brodske sirene za uzbunu. Jedan, drugi, treći. Posada je primijetila periskop njemačke podmornice kako se izokola, vrebajući najbolji položaj, približava lađi. I pre nego što je torpedo stigao svoj cilj, mornari su, u nemoćnom iščekivanju, posmatrali njegov beli trag ispod same površine vode kako se približava putničkom brodu.
Udarac je bio strahovit. Lađa je poskočila poput ranjenog ždrepca. U njenoj utrobi nastao je haos. Bunovni putnici su istrčavali iz svojih kabina uz paničnu vrisku i jurnjavu. Mornari su dobacivali pojaseve za spasavanje i pokušavali da spuste čamce u more. Tamne siluete periskopa nemačke podmornice više nije bilo.
Jedini čovek koji je u tom haosu ostao pribran, potvrdiće kasnije neki od malobrojnih preživjelih, mirno je skinuo naočare i stavio ih u džep. Onda je pomagao mornarima da u čamce prvo strpaju decu i žene. Lađa je munjevito tonula. Ušao je među posljednjima u posljednji čamac, prepun kao i prethodni. Bilo je, međutim, kasno. Strašan vrtlog koji je parobrod stvorio u trenutku kada je potonuo, povukao je sa sobom i čamac.
Bio je to kraj za pesnika Vladislava Petkovića Disa, autora "Utopljenih duša", jedne od najlepših i najznačajnijih knjiga poezije na srpskom jeziku.